Izgleda da je čovek po svojoj prirodi zavisno biće. Potreba da se “oslanjamo” na nekoga, pa čak i da zavisimo od nekoga položena je u nama od rođenja i prati nas celog života. Jednostavno nismo stvoreni da živimo sami, čovek je društveno biće i stoga sklon zavisnosti od drugih.
Kada se desi da u toku perioda zrelosti, iz različitih razloga, ne uspemo da ostvarimo adekvatno emocionalno vezivanje, u od Boga nam datom heteroseksualnom odnosu, mi se najčešće osećamo neostvareno i nesrećno. To je, možemo reći, prirodno osećanje, i retki su oni koji lako izlaze na kraj sa njim. Čovek se jednostavno upita – Da li mi je sudjeno da budem celoga života sam?

Pokušajmo da se izdignemo iznad nivoa osećanja i da sagledamo bitisanje čoveka, samog ili u paru, u odnosu na suštinska životna pitanja. Sa njima se, najčešće, srećemo već u periodu adolescencije. Ko sam, kuda idem, šta je smisao mog života? Ako na ova pitanja pronađemo prave odgovore, onda prestaje da bude od presudne važnosti da li imamo pored sebe životnog saputnika, sa kojim je najčešće putovanje lepše, ali i bez koga se može putovati. Tada razumevamo da je najvažnije shvatiti svoju “misiju” u životu, otkriti životne darove kojima smo svi obdareni, koristiti ih, kao i sve divne prilike za radost i ispunjenost koje se u svakodnevnom životu pojavljuju. Znati smisao sopstvenog života, imati duševni mir, živeti u miru sa sobom i drugima, biti bližnjima izvor radosti – ima li veće sreće i ostvarenosti?
Ako ovo ne dostignemo, onda ni život u ljubavnoj zajednici neće nam doneti istinsko zadovoljstvo. Pošto poto biti u vezi, čak i po cenu sopstvenog duševnog spokoja, je pogrešan izbor koji nikoga neće učiniti srećnim.
Budimo dakle, otvorenog srca i uma da bismo upoznali najpre sebe pa potom i druge. U takvom traganju ćemo imati mogućnost da prepoznamo i odgovarajuću osobu za zajednički život.
Ako sretnemo srodnu dušu, i uz trud i požrtvovanu ljubav izgradimo zajednicu koja će oboma biti na radost i puninu življenja, možemo reći da smo otkrili biser koji retki otkrivaju.
Ali, oko ovoga se moramo i sami potruditi. Ništa veliko i vredno se ne stiče bez truda i žrtve.
Šta se dešava kada dodje do “pogrešnog” vezivanja?
Podrazumeva se da nije svejedno koga “biramo za objekat” svoje vezanosti, kao ni to u kojoj meri tu vezanost razvijamo. Kada počnemo preterano da zavisimo od ljudi, stvari ili okolnosti tada nastaju problemi slični onima koje vidimo kod narkomanske zavisnosti. Takva, ozbiljna psihološka zavisnost nam osiromašuje život i oduzima slobodu i radost življenja.
Psihološka zavisnost se, na žalost, veoma često shvata kao ljubav. A ljubav i ova preterana zavisnost su ne samo različite, već u suštini, suprotstavljene pojave. Uporedite i sami:
- Ljubav donosi radost i puninu života, a ovakva zavisnost stradanje i mučnu kratkotrajnu nasladu.
- Potom, ljubav je uvek zasnovana na žrtvi (požrtvovanju), dok je zavisnost zasnovana na egoizmu, koji se, iako zamaskiran, često projavljuje.
- Ljubav daje slobodu osobi koju volimo dok zavisnost od nje pravi našeg roba. U ovom nezdravom psihološkom odnosu mi od predmeta naše zavisnosti pravimo idola na koga prenosimo sva svoja osećanja očekujući zauzvrat (svesno ili nesvesno) bezuslovno prihvatanje.
Mi tada zavisimo od svojih osećanja prema njemu. Pošto na taj način živimo u lažnom svetu on neminovno mora kad-tad da se sruši. Tada nastupa snažan duševni bol.